kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijaše nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.
– O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih,
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju …
Rekao je jednom Tin Ujević.. možda sam i ja trebala krenuti njegovim stopama, pročitati redove i redove njegovih pjesama, biti podređena knjigama, a ne ljudima. Za onoga koji me ne zna još dovoljno, a čita ovo, ja nisam trebala biti ja kakvu me on zna. Trebala sam biti još slabija, izgubljenija i mnogo više pesimistična nego što zapravo jesam. Sa svjetlije strane, trebala sam se baviti književnošću koja je bila moja velika ljubav, a ne upisati fakultet koji će potom u meni i svakom od mojih prijatelja otkriti one boli koje smo davno pohranili kako bih se napokon mogli uhvatiti u koštac s njima. Ja svoj put ka tome da budem ono što mi je dragi Bog zacrtao, u tom profesionalnom smislu, polako privodim kraju. Nije trebalo biti ovako, nisam se trebala mučiti zadnje četiri godine, kako bi ostvarila svoj san da se maknem iz sredine koja me kočila i odvažim se biti napokon samostalna. Ali postoji jedna divna stvar, a to je izbor i predanost onome za što se odlučimo. Tvrdoglavost da kroz život hodamo hrabro, puni rana koje dugo zacijeljuju, ponekad bez kompasa i štita kojim bih se branili.. Moj put kao takav bio je jako zavojit, s bezbroj strmina, padina i blistavih vrhova prema kojima sam stremila. Ali on je moj i zbog te činjenice ja jesam takvom kakvom me ti smatraš.. slaba. Ali žao mi je što ne uviđaš da sam slaba na tebe, možda i shvaćaš, ali gotovo uvijek život nije jednostavan i ne dopušta nam da uravnotežimo um i srce. Ali kao što i pjesma kaže, također poput mog Tina mislim da Bog nije zaboravio na mene, on se poput mene sjeća vrlo dobro svih onih vapaja i molitvi kada sam stremila tome da budem voljena ovakva kakva jesam. Žao mi je da ne shvaćaš da je u tom smislu moja molitva uslišena, ja sam našla tebe. Pronašla jesam, ali dokučila nisam.. Što kaže moja profesorica književnosti koja me gajila kao svoju sve godine mog turbulentnog razvoja misli, jest to da uvijek u svakom tekstu postoji neka začkoljica, mala fraza koja mijenja kontekst cijele poruke. U tom smislu moja loši postupci i jesu te začkoljice u našem odnosu, spriječavaju te da se prepustiš i uvidiš da u meni toga više nema. Nema, Đole, jednostavno i nemam više snage to ovim putem ponavljati, kleti se u ono što mi je najsvetije.. samo da bih ti dokazala i pokazala da sam spremna biti tvoja i samo tvoja. Takva jedna začkoljica vješto se skriva u brazdama mog srca, a ja ju u zadnje uspijevam odgonetnuti i oboriti. Ona obavija moj strah da budem sama i tjera me da idem naprijed, tjera me da otplićem klupko svojih grešaka, učim na njima i gradim bolju sebe prvenstveno radi sebe, a potom i za druge ljude. Voljela bih pobliže osluhnuti svoje srce jer znam da ono već dugo odolijeva naletima uzburkanih emocija i udarcima ljudi koji su me namjerno ili nesmotreno povrijedili. Zato me i boli najviše od svega kad kažeš da sam slaba, jer ja to odbijam biti.
Činjenica jest da sam puno toga i prošla.. ali iz ničega se nisam vratila kao gubitnik. Trebalo je vremena, ali rane zacijeljuju, nova prijateljstva se stvaraju, a stara nastavljaju, obiteljski odnosi su bolji nego ikad, a vjeruj mi bili su užasni. Ja sam iz džungle svega onog što mi se dogodilo, ubirala najljepše cvijetove kako bih nosila u svome srcu. I što kaže Milan Mladenović; u svakom porazu ja sam video deo slobode, i kada je gotovo, za mene znaj tek tada je počelo.
Svaka bol koju sam doživjela, bila je prilika da moja duša proklija i razvije se u bolju mene. Svaki trenutak slabosti bila je kušnja za moje srce koje je samo htjelo biti voljeno. Još jednom te pitam, jesam li slaba jer želim biti sretna i voljena? Jel moja slabost ta da sam kroz svoje odrastanje, kada se svatko od nas nalazi, žudila za time da me netko primjeti i voli onakvu kakva jesam. I još jednom spominjem to.. iz događaja u prvoj polovici ove godine, a od njih znaš samo neke, ja sam izvukla ono najbolje. Bila sam slomljena i ostavljena, a opet sam imala snage pružiti ljubav svojim bližnjima.. prvenstveno svojoj obitelji i prijateljima. Bila sam u besparici, ja, nakon 4 godine mučenja kako bih postala netko i nešto u svojoj obitelji.. iz svega toga izašla sam još jača jer sam zamisli, učila iz vlastitih grešaka. Priznajem, bila sam željna odmora i puna elana kako bih kraj ljeta provela na najbolji mogući način. Nakon 4 godine bivanja jako društvenog bića koje obožava svoje prijatelje, željela sam da me se ostavi na miru kako bih mogla bolje osluhnuti sebe i svoje potrebe. Prije tri mjeseca, nakon svega što je bilo, bila sam spremnija no ikad za novi početak. Nova snažnija ja, imala je zacrtane ciljeve, viziju budućnosti mene kao samostalne mlade žene. I onda sam upoznala tebe i našla se opet na početku svog razuma.. a to je ljubav koja me ujela poput zmije. Tresla sam glavom od zid, zaptikujući samo sebe da li sanjam.. lutala kao najveći patnik ulicama svog grada kako bih vidjela tebe u licima prolaznika. Bio si mi toliko daleko u kilometrima, a toliko blisko u srcu. Sad dok pišem ovo osjećam kako treperi..
I ti mi nakon svega uporno tvrdiš da sam slaba.. Slaba na tebe, jedino to možda, jer me svaka tvoja bol u ovim trenutcima pogađa kao da je moja. Slaba za budućnost, to nikako. Zašto? Zato jer sam iz svakog ružnog iskustva dobila nešto za vlastiti rast i razvoj, kako bih spremnije koračala kroz život.
Znaš što je slabost? Činjenica je da sam mogla biti sjena odnosa svojih roditelja, na svaku grubu riječ uzvratiti istom mjerom, bježala sam kao dijete iz sigurnosti vlastite kuće kako bih njihove svađe bile samo daleka jeka u mojoj glavi. Mogla sam biti odvratno ljudsko biće koje je kupilo poput magneta negativnu energiju odnosa svoje obitelji. Ali ja sam odlučila im kontrirati.. boriti se s demonima prošlosti, podsvjesno upisati ovaj fakultet kako bi spoznala što je to što je najgore u ljudima, odnosno meni samoj, i kako se boriti s tim. Jesam li ja onda slaba? Jer sam se uhvatila u koštac sa svojim grijesima i problemima i spremno im pristupila da ih riješim. Jesam li slaba ili pak jako odlučna kad kažem da sam spremna biti tvoja. Pružiti ti najljepše trenutke i biti odvažna i hrabra u tome da te još više zavolim, bez obzira na sve ovo što je bilo i iza nas je, bez obzira na to kakvu sam ljubav imala priliku vidjeti u svojem obiteljskom okruženju. Ja nisam ono što mi se dogodilo, već ono što odabirem biti. I u tome ja vidim, Đole moj, samo snagu.. Od sveg srca, čak i više od same ljubavi, želim da u meni vidiš hrabru, odlučnu ženu. Ne ono za čime me smatraš na temelju događaja koji su dio bliže ili daljnje prošlosti. Sjeti se što si proživio s Marijom na početku nečega za što se tek kasnije ispostavilo da je bilo lijepo i vrijedno nekog pokušaja. Znam da sam prešutjela neko vrijeme i koliko god klišej zvučalo.. ja te nisam htjela izgubiti. I opet se vraćam na ono o čemu sam već pisala.. zašto si ušao u moj život? Zbog čega mi je Bog nakon svega pružio još jednu mogućnost izbora.. koju sam prokockala svojim nesmotrenim postupcima. Htio mi je pokazati da moja ljubav prema tebi onda nije bila zrela. Sada jest i to tvrdim po 1000-ti put. /font>